Uoči otvaranja ZICER-ove nove sezone akceleracije za startupove, Frane Šesnić, direktor ZICER-a i inicijator Startup Factory i Global Growth programa za Poslovni dnevnik se osvrnuo na temu pokretanja akceleratora od strane velikih domaćih kompanija.
Zašto velike domaće kompanije, za razliku od brojnih stranih, ne prepoznaju značaj akceleracijskih programa?
Najbrži odgovor bi bio neiskustvo i neznanje koje vlada u korporativnim kulturama koje nas okružuju. Pri tom ne možemo to skroz generalizirati jer ima i pozitivnih iznimaka. Ako uspoređujemo naše hrvatsko gospodarstvo s naprednim gospodarstvima, vidjet ćemo da smo tek u fazi osvještavanja temelja funkcioniranja globalne konkurentnosti. Tradicionalne tvrtke koje su imale jaki interni razvoj su uništene i to znanje i iskustvo je nepovratno nestalo. S druge strane, sustavno ne radimo ništa kako bi uspostavili novi lanac stvaranja vrijednosti – od ideje do njene tržišne održivosti – što definitivno uključuje i izvoz kao krajnji produkt tog lanca. Da karikiram, svi o tome pričaju, svi podržavaju, a rezultata nema ili su tek minimalni. Usudio bih se reći da je situacija vrlo usporediva s demografijom za koju znamo kakva je i što se po tom pitanju radi.
Što su homogeni, a što heterogeni akceleracijski programi?
Kada pričamo o akceleracijskim programima, za lakše razumijevanje, prvo je potrebno razlikovati homogene i heterogene programe.
Homogeni programi su dosta usko nišno specijalizirani i njih provode tvrtke koje traže nove proizvode u okviru tehnologija i rješenja u kojima imaju već značajna iskustva. Takvi su programi prisutni u hrvatskoj, ima nekoliko više ili manje uspješnih primjera. Njih uglavnom pokreću tvrtke unutar svoje infrastrukture kako bi odgovorile na nove izazove na tržištima na kojima već djeluju. Uglavnom, njihov model se temelji na tome da za dio resursa koji nude startupu kao podršku, uzmu udio u njegovom vlasništvu. Pri tom se takve inicijative često nazivaju venture builderi, venture studia i slično.“ – pojašnjava Šesnić i nastavlja – „Heterogenim programima smatram one koji obuhvaćaju širi tehnološki i industrijski spektar. Uglavnom, to su akceleratori koje su pokrenuli iskusni poduzetnici koji su sami napravili uspješne tvrtke i sada traže nove prilike. To mogu biti i javne institucije, osnovane od lokalne ili državne samouprave, sveučilišta, a mogu biti i hibridi bilo koje spomenute kombinacije. Svaka opcija ima svoje prednosti i mane, te ništa nije crno-bijelo. Upravo zbog te složenosti teško je onima bez iskustva pronaći pravi model kojim bi krenuli.
Suradnja gospodarstva, znanstvene zajednice i javnog sektora traži kompromise!
Mnogi eksperimenti su propali jer nisu uspjeli kao programi osigurati održivost. Ako se mene pita, dosta vjerujem u model suradnje gospodarstva, znanstvene zajednice i javnog sektora. Mislim da bi takav model dao najviše rezultata, ali u takvom modelu treba ostvariti suradnju i puno kompromisa, na koje je malo tko spreman. Ono što sam primijetio je to da društvo još uvijek ne percipira razliku između coworking prostora i akceleratora, to je većini ista ili vrlo slična stvar.
Koliko bi podrška etabliranih kompanija značila za jačanje startup ekosustava u Hrvatskoj?
Ovdje bi čak izostavio riječ podrška i ubacio riječ suradnja. Upravo suradnjom iskusnih tvrtki i startupova na novim izazovima mogu se postići sjajni rezultati, a to može postići samo odnos koji čini sve sudionike procesa zadovoljnima (tzv. win-win model). Siguran sam da je to moguće. Postoji još jedna činjenica da se korporacije u našem okruženju žele približiti startup svijetu, ali ne znaju kako. Zapravo, ne znaju što žele od te suradnje. Često se to svodi na zadovoljavanje korporativnih politika, formalnost za marketing i PR i sl.
Imamo li u Hrvatskoj uopće kompanija koje bi mogle biti nositelj takvih akceleracijskih programa?
Naravno da imamo, ima i pokušaja.
Je li moguće očekivati mnogo novih Rimca i Infobipova bez jače i sustavne podrške i programe?
Osobno sam zagovaratelj programa koji će startupu osigurati krajnju tržišnu održivost da ne bude ovisan o konstantnom vanjskom financiranju ili javnim subvencijama. To je puno složenije od samog investiranja, davanja slobodnih resursa na raspolaganje ili državnih poticaja. To je umijeće koje treba sustavno graditi i prepoznavati prilike.
Kako potaknuti domaće kompanije da uopće počnu razmišljati u smjeru osnivanja akceleracijskih programa?
Ne bi forsirao domaće kompanije da osnivaju vlastite akceleracijske programe ukoliko nemaju potrebna znanja za to. Nisam siguran da osim želje za uspostavom takvih programa postoji nešto više od tog u korporativnim kulturama. Moja preporuka je da se priključe onima koji znaju to raditi, da uspostave suradnju s njima i zajednički grade nove vrijednosti. Ne moraju to biti nužno domaći akceleratori, to mogu biti akceleratori locirani bilo gdje, a koji se uklapaju u njihovu korporativnu kulturu.
Uspjeha nema preko noći, to su dugoročna ulaganja koja se ipak višestruko isplate. Mi u ZICER-u smo otvoreni i spremni na izazove!
Članak s komentarima ostalih renomiranih stručnjaka pročitajte na portalu Poslovni.hr.