Privatizacija

Proces transfera imovine, odnosno kapitala iz javne (državne) u privatnu svojinu. Privatizacija je proces  prijenosa vlasništva s države na fizičke ili pravne osobe.

U zadnjem desetljeću XX. stoljeća započet je svjetski proces privatizacije, iniciran u Velikoj Britaniji od strane vlade Margaret Thatcher. Proces je globalan i zahvatio je ne samo bivše socijalističke zemlje, već i razvijene i zemlje u razvoju. Proces se temelji na uvjerenju da su privatna poduzeća uspješnija od državnih i moraju biti temelj gospodarstva neke zemlje. Prvi val privatizacije kod nas je pokrenula savezna vlada (još SFRJ) Ante Markovića 1989. godine, s korekcijom 1990. godine. Metoda privatizacije bila je dokapitalizacija, sa popustima na račun društvenog kapitala, a uz uvjerenje da će i takva djelomična privatizacija dovesti do povećanja efikasnosti upravljanja, a time sačuvati Jugoslavija. Privatizacija se provodila uz važnu savjetničku ulogu Jeffreya Sacha, uz veliku podršku Georgea Sorosa i zapadnih ekonomskih gurua. Privatizacija je bila neobvezna, ali je poticaj dobila u odredbi da se rast zarada zaposlenih može isplaćivati samo u dionicama. Tijekom reformske 1990. godine privatizacija je uzela maha (1.200 poduzeća je prešlo u status mješovitih).

Modeli privatizacije

Privatizacija u svim postkomunističkim zemljama provodila se pod pritiskom potrebe za „ubrzanom privatizacijom“ s obrazloženjem da je država loš gospodar i da sve treba ubrzano privatizirati, a u stvari s osnovnom željom da se što prije, dok se država ne konsolidira, razgrabi kapital države. Na taj način je virus nepravde ugrañen u tkivo novih država što će dugoročno razarati stabilnost društva i gospodarstva. S tim ciljem kreirano je nekoliko modela privatizacije:

  1. Prodaja - najpoznatija i najstarija metoda privatizacije je prodaja državnog poduzeća privatnim licima. Ta tehnika koristi se i u razvijenom dijelu svijeta, kao i u zemljama u razvoju. Najpoznatiji primjer je privatizacija u Velikoj Britaniji tijekom 1980-tih godina, koja je i pokrenula val privatizacije u cijelom svijetu.
  2. Vaučerska privatizacija  - Ideja je jednostavna - građanima se besplatno podijeli specijalan privatizacijski novac (vaučeri), kojima oni kupuju akcije poduzeća. Vaučeri su davani građanima u raznim zemljama i u jednakom i u nejednakom iznosu, prema godinama starosti ili radnog staža i nekim drugim karakteristikama. Vaučerska privatizacija je organizirana i centralizirana za veći broj poduzeća odjednom (češki sistem) i decentralizirano, za svako poduzeće pojedinačno (ruski sustav). Najpoznatije vaučerske privatizacije su češka (i slovačka) i ruska, a dijelom su joj pribegle Poljska, Litva, Letonija, Slovenija, Jermenija, Kazahstan i Kirgizija. Vaučerska privatizacija predstavlja relativno elegantnu i relativno brzu metodu privatizacije. Iako ne donosi državi prihode, misli se da se taj gubitak kompenzira brzinom i „pravednošću“. Vaučerska privatizacija je transparentnija od drugih modela i njome se izbjegavaju problemi procjene vrijednosti kod ostalih vidova privatizacije.
  3. Dioničarstvo zaposlenih - podrazumijeva znatne popuste na cijenu dionica (ili djelimično besplatnu podjelu) menadžerima i/ili zaposlenima. Ona tako predstavlja kombinaciju prodaje i besplatne podjele, ali s tim da su beneficije podjele ograničene na zaposlene u pojedinom poduzeću. Odloženo plaćanje je uobičajeno, kako bi bio savladan problem nedovoljne kupovne snage zaposlenih. Ovaj model privatizacije bio je popularan na području bivše Jugoslavije, kao politički najbezbolniji način prelaska iz samoupravne u privatnu privredu. Najbezbolniji zato što dioničarstvo zaposlenih najmanje mijenja tip kontrole nad poduzećem – ona ostaje u rukama zaposlenih, do većeg prometa i koncentracije akcija. Stoga su joj pribjegle Slovenija, Hrvatska, Srbija i Makedonija. Od drugih zemalja, Poljska je, polazeći od socijalističke tržišne privrede, takoñer jednim dijelom koristila dioničarstvo zaposlenih. Rusija je krenula od sasvim drugog modela privatizacije, ali je, zbog tehničkih rešenja, završila u znatnoj mjeri s dioničarstvom zaposlenih, pri čemu je menadžerski sloj uspeo da u mnogim poduzećima postane dominantan vlasnik. I Rumunjska i Slovačka su djelomično pribjegle ovom modelu. Dioničarstvo zaposlenih može biti izvedeno relativno brzo, uz postavljanje roka do koga privatizacija poduzeća mora biti pokrenuta (kao u Hrvatskoj), znatne popuste u cjeni akcija i odloženo plaćanje. A može i, kako pokazuje iskustvo Srbije, biti vrlo spora metoda privatizacije. Osnovna vrlina dioničarstva zaposlenih je politička – to je minimizacija otpora radnika i menadžera u firmama koje se privatiziraju, a posebno u poduzećima koja su su funkcionirala u samoupravnom sustavu (bivša SFRJ i, donekle, Poljska) ili u kojima su menadžeri imali jake pozicije (Rusija).

Poduzetnički vodiči

Ne možete pronaći nešto?

Ukoliko ne možete pronaći odgovarajući pojam, slobodno nas kontaktirajte.