Tomislav Bronzin tek je navršio devet godina kad je njemu i bratu Ivanu otac s posla donio neobičnu knjigu. Učimo Basic, pisalo je na koricama."Sinovi moji, ja ovo uopće ne razumijem, ali mislim da će uskoro biti jako važno", rekao im je.

Godina je 1982., ne postoji internet, nema aplikacija, Wi-Fija, mobitela. U Zagrebu nema još ni osobnih računala. Programiranje se, a o tome je u knjizi bila riječ, smatralo egzotičnom vještinom.

Bronzin je sinove stoga odveo u tadašnji Multimedijski centar Pravnog fakulteta, odmah pored kavane Kavkaz. U prostoru od kakvih 60 kvadrata  nalazio se jedan od rijetkih kompjutera u gradu, UNIVAC (akronim za UNIVersal Automatic Computer), preteča današnjih osobnih računala koji je više podsjećao na prethistorijsku komandnu ploču za prespajanje telefonskih poziva, s desecima tipki i prekidača, a klasični monitor nije imao. Tamo je Tomislav Bronzin počeo kodirati.Kad bi mu vrijeme isteklo, sve što je utipkao tog dana morao je prepisati u bilježnicu, inače bi, kad sljedeći put dođe, morao kretati ispočetka. Memorija se tada, naime, brojala u kilobajtima i megabajtima, a pohranjivala se na golemim kolutovima s vrpcom.

Danas, 34 godine poslije, Bronzin je vlasnik tvrtke Citus u kojoj sa suradnicima razvija inovacije za koje ne da neće trebati tipkovnice, nego i ekrane na dodir koji su danas standard na pametnim telefonima i tabletima planira poslati u povijest. Memorija, pitate? Bezgranična, jer sve je u oblaku, a Bronzin je specijaliziran za cloud computing.

U međuvremenu puno se toga dogodilo. Već jedanaest godina zaredom Bronzin je Microsoft Most Valuable Profesional, a tu titulu nosi samo 2500 ljudi na planetu. Još dvojica od ukupno deset stalno zaposlenih u Citusu imaju istu takvu MVP titulu za svoja područja stručnosti. Citus je trenutačno vlasnik dva patenta za informatičku tehnologiju Microsoftovim platformama, a njegov vlasnik osvajač više od 50 nagrada i medalja za inovacije. Na zidovima ureda visi 35 raznih plaketa na kojima je ponegdje i potpis Billa Gatesa, a šuma od barem 200 akreditacija za svjetske konferencije koje vise na ulaznim vratima potvrđuju ono što će mi Bronzin kasnije reći – 80 posto radnog vremena je u inozemstvu.

"To su vam samo one konferencije na kojima je Tomislav bio predavač. Ostale više ne skupljamo, nemamo kamo s njima", kažu mi u tvrtki dok ih pregledavam. Destinacije ispisane na njima su brojne: od New Yorka i San Francisca preko Seula do Tokija.

Citus nije tipična IT tvrtka koja se nalazi u unajmljenom prostoru nekog staklenog nebodera primjerice, s pomodno šarenim zidovima i skateboardovima u kutovima ureda, u kojoj rade isključivo dvadestogodišnjaci s modernim frizurama i hipsterskim bradama. Smješteni su u montažnim objektima u TPZ centru u zagrebačkom Voltinom naselju.

Riječ je o prostorima Tehnološkog parka Zagreb, koji je prvi hrvatski poduzetnički inkubator za visoke tehnologije osnovan 1994. godine, u okviru koncerna Končar.

Četiri godine kasnije, samo koji mjesec prije nego što je osnovan i Citus, TPZ je prešao u vlasništvo Grada Zagreba, a danas nosi ime Razvojna agencija Zagreb (RAZA).

Ovdje na 1300 kvadrata, u malenim uredima na krajevima dugih hodnika sada se grade startupovi, čiji osnivači za 50 kuna dnevno ili 600 kuna mjesečno imaju na raspolaganju uredski namještaj, priključak na struju i besplatni Wi-FI.

Malo njih vjerojatno zna da je upravo Tomislav Bronzin, koji se ovamo doselio prije više od 15 godina, zaslužan za informatizaciju i internetizaciju prostorija. I to u vrijeme kad riječ startup još nije postojala, a riječ inovacija označavala je nešto maglovito, nejasno.

Daleko od toga da su citusovci dinosauri hrvatskog IT-ja. Iz njihovih malenih ureda upravo stižu dvije inovativne aplikacije koje bi im mogle donijeti svjetsku slavu. Između ostalog, citusovci su kompjutere naučili da čitaju emocije na ljudskom licu.

Softver se zove C@n eMotion i u realnom vremenu s 95 posto točnosti prepoznaje šest univerzalnih emocija na ljudskom licu.

Drugi se zove Body Recog, osmislila ga je Anita Bušić iz tvrtke Live Good (citusovci su bili partneri na projektu) koja je kao i Citus smještena u RAZA-i na Voltinom.

Body Recog kao fotoaplikacija snimi korisnika, izmjeri mu tijelo i analizira dobivene podatke te ih pretvara u savjete za vježbanje i poboljšanje zdravlja. I Body Recog i C@N eMotion još su u fazi testiranja, a funkcioniraju na bazi Microsoft Kinecta.

Bronzinova tvrtka Microsoftov je Silver Certified Partner, što znači da im je core biznis upotreba Microsoft alata za razvijanje rješenja, a odlučili su se upravo za razvijanje softvera baziranih na Microsoft Kinectu, uređaju koji u sebi ima dvije kamere, jednu HD web kameru u boji i jednu infracrvenu.

One korisnicima omogućuju da kompjuterom ili igraćom konzolom upravljaju bez tipkovnice, joysticka ili dodirivanja ekrana, isključivo pokretima i glasovnim naredbama. Pojednostavljeno: uključiš videoigru, odmakneš se od ekrana, mašeš rukama i nogama, a kamera Kinecta bilježi pokrete i pretvara ih u naredbe kojima upravljaš igrom.

Kinect se na tržištu pojavio 2010. godine i bio je namijenjen isključivo korisnicima igraćih konzola Xbox, a verzija za Windowse pojavila se prije četiri godine. Danas je prisutan u oko 20 milijuna kućanstava.

"Kinect je zapravo odabrao nas", kaže mi Bronzin dok stojimo ispred golemog flat screen televizora iznad kojeg je instaliran uređaj. Obojica mašemo rukama jer igramo Citusovu edukativnu igru Kinect Kutovi koja je namijenjena osnovnoškolcima i čiji je cilj kružnim pokretima ruke ispuniti neki od zadataka.

"Prikaži kut od 29 stupnjeva", "Pokaži gdje je sjeveroistok", "Pokaži koliko je devet osamnaestina" zapovijeda nam igra, a mi se natječemo.

I puno je teže nego što se na prvi pogled čini, treba vremena da se razvije osjećaj za precizne i fine pokrete dok istodobno računaš u glavi.

To je i svrha Kinect Kutova: da razvije motoriku djece i poveže ju s kognitivnim procesima računanja. Osim strana svijeta i stupnjeva, uče se i razlomci. "S obzirom da smo Microsoftov partner, imamo ekskluzivni pristup njihovim tehnologijama, godinama prije nego što se one pojave na tržištu. Iako uvijek postoji rizik da neke od njih nikad neće zaživjeti na tržištu, odmah smo shvatili da je Kinect odličan proizvod. Bili smo jedna od 150 tvrtki koja se prijavila za njegovo testiranje."

"Microsoft zapravo želi saznati koje su sve primjene Kinecta i zato ga daje tvrtkama partnerima da razvijaju softver za njega. Na kraju smo ostali u društvu sa samo 15 odabranih kompanija i jedna smo od rijetkih izvan SAD-a koja ga je dobila na testiranje", pojašnjava Bronzin.

Kutovi nisu samo igra. Razvijani su u suradnji s Davidom Rentonom sa Sveučilišta Reid Kerr u Škotskoj, a Citus je aplikaciju prijavio na natječaj u sklopu kojeg bi ga mogli uvesti kao dodatno pomagalo pri nastavi u hrvatskim školama.

Međutim Kutovi i rješenja poput Conference@NET kojima su citusovci na velikim konferencijama omogućavali sudionicima da bez upotrebe tipkovnice ili dodirivanja ekrana, mahanjem ruku pregledavaju rasporede predavanja ili ispunjavaju ankete, samo su zagrijavanje za velike stvari.

Citus na istoj tehnologiji sa Slovenskim željeznicama već testira sustav beskontaktnog odabira i plaćanja karata za njihove vlakove. Zaboravite loše raspoložene i spore prodavače karata, automate po čijim tipkovnicama je prije vas prtljalo nekoliko tisuća putnika. Ovo je brz, efikasan i higijenski način putovanja.

Ali hit proizvod bit će im C@N eMotion, tu nema sumnje.

Ovaj softver za prepoznavanje emocija radi na jednostavan način. Čovjek stane ispred ekrana iznad ili iza kojeg je Kinect koji ga snimi i temeljem antropološkog alogritma s 90 do 95 postotnom sigurnošću na njegovu licu prepozna šest osnovnih ljudskih emocija. To su radost, ljutnja, tuga, gađenje, iznenađenje i strah.

Za tu inovaciju Citus je već osvojio brojne nagrade, a najviše su odjeknule one iz Pittsburgha lani gdje su na INPEX-u, 30. međunarodnom sajmu inovacija, osvojili tri zlatne medalje, i tako postali europski inovatori godine.

"To je kao u Matrixu, kad Keanu Reeves proučava nizove jedinica i nula koji padaju oko njega. To zapravo radimo i mi - gledamo u sirove podatke i u njima prepoznajemo ljudske emocije pa stvaramo informacije", govori Bronzin.

Međutim, C@N eMotion nije tipični big data softver kakvi se razvijaju svuda po svijetu. Prije nego što su mi u Citusu objasnili kako stvar funkcionira, mislio sam da njihov algoritam radi na principu skupljanja stotina i tisuća unaprijed snimljenih fotografija izraza lica s kojima se onda uspoređuje nova fotografija pa se određuje emocija. No, to baš i nije točno.

C@N eMotion uopće ne mora biti online da bi funkcionirao niti koristi prethodno skupljene baze podataka. Korisnika uopće ne fotografira. Emocije prepoznaje u realnom vremenu, odmah čim prepozna ljudsko lice u svojoj neposrednoj blizini.

Bronzin se prilikom rada na eMotionu odlučio za drukčiji pristup i surađivao sa znanstvenicima s Instituta za antropologiju.

"Mi smo inženjeri i sve probleme pokušavamo riješiti matematički. Međutim emocije nisu matematika. Kad izrađujemo topologiju ljudskog lica, mi pomoću matematike i proučavanja grimasa, podignutih ili spuštenih obrva primjerice ili obješenih usana, emociju možemo prepoznati s određenom vjerojatnošću i ona tada iznosi oko 85 posto. Ali ako u softver dodamo biheviorističke algoritme, a oni uopće nemaju veze s matematikom, nego sa psihologijom, onda ta vjerojatnost raste na 90 do 95 posto", govori.

Citusovce pitam koliko je njihova inovacija velik korak naprijed u svjetskim razmjerima. "Ogroman", kažu mi. Naravno, prvo su napravili istraživanje tko se sličnim stvarima bavi u inozemstvu.

"Mnogi se bave computer visionom, međutim naša se metoda drastično razlikuje od sličnih softvera. Naša geometrija lica je antropološka, psihološka, u tome je inovacija."

Isprobavam softver. Smijem se, mrštim, ali Kinect ne pogađa baš najbolje. Zanimljivo, upravo to je dokaz koliko je njihov prototip dobar.

Naime, eMotion prepoznaje i ljudske korekcije emocija i toliko je precizan da razumije kad se neiskreno ljutimo ili smijemo.

"Izvještačena emocija, kad se kao sad na silu smijete, za posljedicu ima neiskrenu grimasu lica. Zato preko lica na ekranu stavljamo točke povezane linijama kako subjekt ne bi bio svjestan svojeg lica, odnosno sebe. Ako ni to nije dovoljno, mi možemo isključiti sliku da se korisnik uopće ne vidi. Tad su rezultati još bolji", kaže mi Brigita.

Poanta eMotiona i jest da bude neprimjetan, tj. da ljudi uopće nisu svjesni da ih se snima, kako bi njihove emocije bile iskrene.

Pritom se fotografija ne pohranjuje u bazu podataka već se emocija određuje u realnom vremenu. eMotion po licu crta vektore, izrađuje 3D model i podatke vuče s čak 46 točaka na njemu. "Iza ovog pojašnjenja skriva se izuzetno složena matematika", dodaje Bronzin.

Primjene su brojne. Primjerice neki veliki brand na digitalnom ekranu u nekom shopping centru oglašava svoj novi proizvod, ljudi gledaju reklamu, a Kinect u pozadini neprimjetno mjeri njihove reakcije. Slično već dugo rade internetske tražilice. Dovoljno je jednom tražiti, primjerice novi bicikl, pa da se svuda po portalima koje posjećujete pojavljuju oglasi s biciklima. To vas Google 'snima', a da toga niste ni svjesni.

Ili, ono što citusovci upravo testiraju s partnerima s Bliskog istoka: Kinect snima ljude koji ulaze u neki hotel ili instituciju, bilježi emocije na njihovu licu, primijeti ljutitog muškarca s ubrzanim pulsom i označi ga, a ta snimka odlazi zaštitarima na mobitel s crvenom zastavicom iznad glave, i upozorava ga da obrati više pozornosti na njega.

Jedan je to korak od genijalne scene iz Spielbergova sf hita 'Minority Report' u kojoj Tom Cruise bježi od policije, a digitalni oglasi diljem grada ga snimaju, identificiraju po skenu rožnice i šalju njegovu lokaciju progoniteljima.

Znanstvena fantastika na dohvat ruke. Nije loše za čovjeka koji je u posao krenuo tako da je za prvi kredit izvadio hipoteku na stan roditelja, a osnivački kapital posudio od punice. "Znate izreku? Samo budale, obitelj i prijatelji će na početku uložiti u vas", smije se Bronzin.

Internet se te 1999. godine u Hrvatskoj tek pojavio, nisu postojale aplikacije, nego uglavnom samo statične web stranice.

Bronzin je tada bio suvlasnik tvrtke BIOS informatika (nedavno ugašena) i odlučio se prijaviti za kredit u tadašnjoj Garancijskoj agenciji, a Citus je jedna od samo dvije od ukupno 2000 tvrtki koje su na kraju kredit i dobile.

Poslu se tek učio, pa su tako prvi poslovni plan pisali punih 14 mjeseci.

Citus je nakon toga bio među prvim tvrtkama koje su pozvane u Tehnološki park u Voltinom.

"Naš prvi projekt bio je da ovdje uvedemo internet. Zamislite Tehnološki park bez interneta", smije se Bronzin i prepričava kako su od Microsofta isposlovali softver vrijedan 50 tisuća dolara, a od Iskona jednogodišnji besplatni fiksni link koji je tada stajao oko osam tisuća kuna mjesečno.

Tako su udareni temelji onoga što danas poznajemo kao coworking space: niz malih kompanija koje dijele prostor i režije jer si ih same ne mogu priuštiti, a istodobno međusobno dijele ideje i projekte.

"Kad smo kretali, brat i ja smo, a on je još veća gromada čovjeka od mene, na krovu malenog Twinga prevozili serverske kutije. Sigurno su nam se smijali. Ali od prvog dana smo odlučili da nećemo ulagati u šminkerski imidž, nego u ljude i njihovo znanje", kaže.

Iako svake godine završe s oko pola milijuna kuna u plusu (prihodi su im godišnje oko tri milijuna kuna), o preseljenju iz prostora u Voltinom ne razmišljaju. "Ovdje smo okruženi ljudima koji razmišljaju kao i mi, okoliš je stimulativan, svi smo jedni blizu drugih i zapravo nas uz ovo mjesto veže snažni sentiment. Ovdje smo već osam godina tvrtka mentor i to nas potpuno ispunjava", govori mi.

Bronzinu je zapravo teško, kaže, objasniti ljudima kad ga pitaju zašto Citus astronomski ne raste iz godine u godinu. Imaju samo deset stalno zaposlenih, ali i 45 honorarnih suradnika, od projekta do projekta, i čak 1500 vanjskih suradnika koji uopće nisu informatičari po struci.

"To je bit inovacija. Izabrati najkvalitetnije ljude, baviti se cutting edge tehnologijama i istraživati, a ne misliti samo na profit i rast."

Citus stoga često surađuje sa znanstvenim institucijama, na popisu suradnika su ljudi s Kineziološkog fakulteta, FER-a, Instituta za antropologiju, a odnedavno i Sveučilišta u Maleziji gdje čak 20 doktoranata surađuje s njima.

"Na kraju mi sva ta istraživanja pokušavamo komercicijalizirati. To je naša maksima."

Kod njih su praksu odradili brojni studenti od kojih su se neki zadržali, a neki su krenuli u vlastite projekte. Trenutačno im je na praksi srednjoškolac koji svaki dan odradi barem dva sata praktičnog rada, a lani su se u Citusu zaposlila dvojica koje su prethodno mentorirali punih pet godina.

"Želimo zajednici koja nas je stvorila nešto vratiti", kaže Brigita.

Ime Tomislava Bronzina možda ste već vidjeli a da toga niste ni svjesni. Naime, on je autor programa za hrvatsku tipkovnicu za Windows 95. Iskodirao ju je u sklopu svog diplomskog rada, iako su mu svi govorili da to nije moguće. I to preko vikenda, na kompjuteru koji je posudio od susjeda koji je tada živio kat iznad njega. Zgodan detalj: tad internet nije postojao, Bronzin je prvu verziju programa dijelio na Fidonetu, jednom od preteča interneta kakvog znamo danas. Kad je program u ponedjeljak odnio mentoru, došli su na ideju da ga službeno prodaju jednoj banci gdje je Bronzin odrađivao praksu. A onda je netko od odgovornih u banci, oduševljen programom, naredio da se programeru plati. Kad je shvatio da je riječ o mladiću s prakse, odveo je Bronzina na stranu i rekao mu: Slušaj, tebi je jasno da ti mi to ne možemo platiti? Međutim na kraju su mu omogućili i dodatnu praksu i platili dodatno usavršavanje.

Prepoznali su potencijal u njemu. Bronzin se i danas, kad prepričava ovu zgodu, pošteno nasmije.

Preuzeto s portala Jutarnji.hr